Uvala sv. Petra spominje se još u staroj glagoljskoj ispravi, kupoprodajnom ugovoru iz 1379., a potom u glagoljskoj ispravi kneza Ivana Frankopana iz 1465., u kojoj se naziva „zemlja svetoga Petra“. Nalazi se na iznimno važnom zemljištu budući da su se u srednjem vijeku na tome mjestu nalazile solane, a sol je tada bila strateška namirnica, simbol moći i sredstvo plaćanja.
Crkva sv. Petra sačuvana je u ruševnom stanju, ali je prepoznatljivo nekoliko faza gradnje – predromanička i kasnija romaničko-gotička adaptacija na koju upućuje trijumfalni luk, a tada je crkva i znatno proširena. Zapadno je pročelje jednostavno, s preslicom na krovištu. Najstariji zidovi crkve na njezinu su krajnjem istočnom dijelu pa se pretpostavlja da je upravo taj dio nekoć bio mala predromanička crkva.
Šire područje oko uvale sv. Petra arheološka je zona na kojoj su pronađeni nalazi od prapovijesnoga do ranosrednjovjekovnog i srednjovjekovnog razdoblja pa ne začuđuje njihova višeslojnost i kada je riječ o samoj crkvi.